Ovo nije prvi puta da dva pjesnika objave zajedničku zbirku. Meni je ovo drugo zajedničko objavljivanje poslije 1997. godine. Prošlo je gotovo dvadeset godina od tada. Književno sam sazrijevao objavljujući zbirke, putopise, monografije, nosače zvuka, novinske članke, itd. Nastupajući često u Rijeci posrećilo mi se upoznati talijansko-hrvatskog pjesnika Giacoma Scottija. O njemu me znam mnogo, znam samo da vrsno plete svoje verse na oba jezika, mnogo nastupa i mnogo objavljuje. Znam i to da voli Mediteran, no osobito je vezan uz Rijeku i more što je oplakuje. Stoga je Giacomo riječki pjesnik, jedan od najvećih u trajanju ovog grada.
Poezija je čin visina, ona izvire iz sjećanja, tuge, sreće, trenutka. Poezija je realnost koja se reflektira na mutnom zamagljenom staklu pjesničke mašte, ona pripada međutrenutku, podsvijesti, nekoj vrsti moždanog i osjećajnog vakuuma gdje čuva svoju neprocjenjivu vrijednost... Zbir ovih stihova živio je u nekom vremenu koje toliko godina nije htjelo sjesti na vlak prolaznosti. No iskopali smo te stranice i pustili stihove neka se klate na suvremenom vjetru brzih promjena. Još uvijek je lijepo pročitati dobru pjesmu uz čašu vina i razmisliti o čemu ona govori. Poezija obično nema objašnjenje. Pjesma je dobra ako je čitatelju njena melodija, struktura, tema, makar jedna dobra riječ dotakla srce. Ako ti osjećaj kaže da ti poezija pomaže. Pomognite sebi i nama i pročitajte ove pjesme, prevedene na oba jezika. Giacomo moje na talijanski, ja njegove na hrvatski. Prevoditi poeziju nije lako, no tko to originalnije čini od samih pjesnika... Kakve god da jesu one su naše... moje njegove, njegove moje... i obrnuto.
Ugodno putovanje
Poesie a due voci
Pjesme u dva glasa
Giacomo Scotti
Riccardo Staraj
rikpoems.com