Čuješ li cvrčka u ljetnom popodnevu dok sjediš u hladovini vinove loze i ispijaš blage bevande?
Što li priča taj vjetar s mora u toplim popodnevnim refulima?
Živimo u zemlji raja, najljepših zalazaka, u fetusu ploda božjega.
Živimo na ulazu u raj. Dana nam je zdrava mrvica, puna čaša,
senzibilna pješčana obala i ležaj pod zvijezdama.
Čovjek s mora
Ja sam vlasnik svoga broda,
samo čovjek s jednog mora.
Prazna je noć, pero ne piše,
jedva živim, jedva dišem.
Bure su već puhati stale,
padaju prve jesenje kiše.
Valovi lome ljeto. Jesen stiže.
Odmiču sati, žure minute,
listovi krošanja padaju u plesu.
Čujem sebe u sobi inspiracije
kako stvaram, kako dajem, djelujem
u ime umjetnosti, slobode, u ime sebe.
Cigarete se pale. Vina se čuju. Mozak je u sluhu.
Jesen, poput smrti, liže zaostale ljetne priče.
More - sudbina moja, uzima plaže na pusta dna.
Galebovi - metafore ptice, lete gonjene glađu.
Loza se omotava oko ljudi, vino se čaši veseli.
Putujem kvazimislima odsutnim horizontima,
tražim nešto voljom abnormale
gazeći čudnovate mentalne staze.
Vidim vraga, vidim Boga
vidim tebe polegnutu na moja slova.
Želja je jesen, želja je sada,
želja je biti vrijeme, biti stanje, biti voda.
Sam, kao pjesnik sam, razmišljam
o nečemu strukture ničega.
Volio bih dotaći ono što nema imena,
što ne nosi značenja meni se približava:
možda je to Istina?
Na obali mora ubacio sam sjeme MEDITERANA.
Shvati melankoliju jeseni, shvati stanje raspadanja,
shvati prirodu koja ne zna za plač, milost, bol.
MEDITERAN je središte svega, fetus Boga, srž Zemlje.
Lijepo je biti MEDITERANAC, primorac, mokar i slan,
od bure tučen, od sunca opaljen, od nevere okupan,
pod najviši čempres, nad hridi ponad mora, pokopan.
rikpoems.com