Uzori u umjetnosti

Umjetnici, kantautori, pjesnici i pjevači koji zauzimaju prvih pet mjesta u tornju mojih najvećih uzora jesu: Van Gogh, Michelangelo, Lou Reed, Jim Morrison i Nick Cave. Ovu su kreativci koji su me, istraživajući njihov rad i učeći od njih, u najvišoj mjeri potakli da postanem pjesnik.

Misli i izreke

 

„To publish the bad writing of great writers is much like beating the shit out of a man when he is totally drunk. It just ain't fair, baby.“

„We don't need poetry writing seminars, we need poetry writers.“

„The movie world is what kills writers.“

Charles Bukowski

 

„To have great poetry, we must have great audiences.“

W. Whitman

 

„If you keep on doing newspaper work, you will never see things, you will only see words“

Gertrude Stein

  

„Reality is the best fantasy off all.“

Rymond Carver

 

„Rezultat mora biti čin, a ne apstraktna ideja.“

„Ljudi koji ne vjeruju u ovo sunce pravi su bezbožnici.“

V.Van Gogh

 

„Što je prirodnije, ljudskije i razumljivije nego ti čudnovati ispadi osamljenog pjesnika?“

„Ništa ne stoji čovjeku na putu, osim njegovih vlastitih avetinjskih bojazni.“

„Čovjek katkad prevali najveće putove a da se i ne makne s mjesta.“

Henry Miller

 

„Ako želite želite biti pobjednik, morate biti spremni dati sve od sebe.“

Nepoznati autor

 

„Istinski pjesnik služi ljepoti, a ne vlasti.“

„Realnost je, manje ili više, ono što želimo.“

"Voljeti je jedina nevinost, a jedina nevinost ne misliti.“

Fernando Pessoa

 

„Poezija kao refleks realnosti.“

R.Staraj

 

„Ako se okaniš nastojanja nadzirati svoju budućnost, otkrit ćeš sreću“.

Stara kineska

 

„Tko ne voli Dostojevskog, ne voli književnost.“

S. Sonntag

 

„Čovječanstvu nije potreban očaj, beznađe i uzaludnost, već nada, ljubav i mogućnost dobrote.“

Iz knjige „Jedini planet izbora“

The Blues

Blues je moja strast. Blues iz zvučnika dok pišem pjesme. Blues za volanom dok vozim obalama Jadrana. Blues u središnjoj Istri za stolom pršuta, sira, terana. Blues pustinjama Kalifornije, muci New Orleansa, ponoćnoj uspavanki John Lee Hookera. Ja sam odrastao na gitarskoj solaži, umjerenom basu, srceparajućem saksofonu. Muddy Waters, Albert King, Robert Johnson, B. B. King, Eric Clapton, Buddy Guy, Stevie Ray Vaughan, Taj Mahal… bili su moji idoli. Zbog njih se razvio moj interes i moja ljubav za rock glazbu. Blues velikani zaslužni su što sam spoznao Doorse, Lou Reeda, Grateful Dead, Pink Floyde, Stonse, pa nadalje N.Cavea, U2, Tom Waitsa… Live Blues u barovima French Quartera, izvorni crnački jauk, geni robova, krik slobode, bijeg iz močvara Louisiane… Sve sam to osjetio u gradu crnačke glazbe, kolijevci jazza i Bluesa, neuništivom New Orleansu cool ritmova. Krenuo sam potom na zapadnu obalu, vozio pustinjama, odvalio Blues radio station i jurio nepreglednim prašnjavim prostorima u srce ničega, na gorivu Bluesa. Na obalama oceana, u megapolisu Los Angelesa, živio sam na Bluesu, pivi, steakovima. Jednog sam jutra sjeo u zrakoplov i sletio u New York. I tamo, na Manhattanu, urlao svoj Blues na pedesetim katovima nedostižnih vrhova, noću ulazio u poročne noćne klubove gdje se provlačio Blues do ranog svjetla kada sam krenuo avenijama Morning Bluesom umornih koraka. No kada sam se nakratko nastanio u južnom dijelu Chicaga, gdje je prije pola stoljeća, Kralj Bluesa, Muddy Waters, vladao mračnim podzemljima,  kada je Blues glazba pripadala samo potlačenima,  spoznao sam Electric Blues kojeg danas rado poslušam na padinama Učke gore, u domu otkačenom od svijeta, gdje u tišini svoje psihe pustim Midnight Blues prije počinka.

Mediteran

11-small8-small
Čuješ li cvrčka u ljetnom popodnevu dok sjediš u hladovini vinove loze i ispijaš blage bevande?

Što li priča taj vjetar s mora u toplim popodnevnim refulima?

Živimo u zemlji raja, najljepših zalazaka, u fetusu ploda božjega.

Živimo na ulazu u raj. Dana nam je zdrava mrvica, puna čaša,

senzibilna pješčana obala i ležaj pod zvijezdama. 

 

Čovjek s mora

 Ja sam vlasnik svoga broda, 

samo čovjek s jednog mora.

Prazna je noć, pero ne piše,

jedva živim, jedva dišem.

Bure su već puhati stale,12-small

padaju prve jesenje kiše.

Valovi lome ljeto. Jesen stiže.

Odmiču sati, žure minute,

listovi krošanja padaju u plesu.

Čujem sebe u sobi inspiracije

kako stvaram, kako dajem, djelujem

u ime umjetnosti, slobode, u ime sebe.

Cigarete se pale. Vina se čuju. Mozak je u sluhu.

Jesen, poput smrti, liže zaostale ljetne priče.

More - sudbina moja, uzima plaže na pusta dna.

Galebovi - metafore ptice, lete gonjene glađu.

Loza se omotava oko ljudi, vino se čaši veseli.

Putujem kvazimislima odsutnim horizontima,

tražim nešto voljom abnormale

gazeći čudnovate mentalne staze.

Vidim vraga, vidim Boga

vidim tebe polegnutu na moja slova.

Želja je jesen, želja je sada, 

želja je biti vrijeme, biti stanje, biti voda.

Sam, kao pjesnik sam, razmišljam

o nečemu strukture ničega.

Volio bih dotaći ono što nema imena,

što ne nosi značenja meni se približava:

možda je to Istina?

Na obali mora ubacio sam sjeme MEDITERANA.

Shvati melankoliju jeseni, shvati stanje raspadanja,

shvati prirodu koja ne zna za plač, milost, bol.

MEDITERAN je središte svega, fetus Boga, srž Zemlje.

Lijepo je biti MEDITERANAC, primorac, mokar i slan,

od bure tučen, od sunca opaljen, od nevere okupan,

pod najviši čempres, nad hridi ponad mora, pokopan.

Možda pustinja

New York se javlja u snovima,

California je ujutro prelijepa.

Gdje sam?

Kome pripada duša pisca?

Tko sam:

pjesnik mora i obala

ili boem urbanog podzemlja?

Tko sam kad me kidaju pitanja?

 

Što želim:

snimati filmove

ili pisati knjige poezije?

Možda upravo oboje.

 

New York je pljunuta realnost,

California scena u oku režisera.

Kamo smjestiti moja htijenja ?

 

Što mi treba?

Možda pustinja.

« Prethodna stranica