Moje su staze blues hodnici
čudna podzemlja, dotrajala vrata
Moje su ceste pomahnitale linije
vijugave zmije opasnosti
ravne pustinjske beskonačnosti
Moji su pravci nagli padovi
silni usponi, vrhunci iznenadni
Moja je narav autor svih mojih kretanja
***
I miei sentieri sono corridoi del blues,
sotterranei strani, porte logorate
Le mie strade sono linee forsennate,
pericoli serpeggianti
di un deserto infinito
Le mie direzioni sono cadute improvvise,
salite immense, cime inaspettate
La mia indole è l'ispiratrice di tutti i miei viaggi
uvodni stih iz knjige i cd-a "Midnight Blues"
Popeo sam se na proplanak odakle u miru gledam more, brda, vrhove i kanjone, hridi i bujnu vegetaciju, oblake i otoke. Tu sam podigao dom, doveo ženu i psa, udomio ljubav. U zraku je vjera, tišina, bog. Na zemlji je kamen, drvo, voda. Sve je prožeto istinom; nema izmicanja, laži, kopija, mode, komfora, lijenosti..., sve je nekako po mojoj mjeri; jednostavno, skromno, prirodno. Tu se počeo razvijati onaj pravi život, bez nepotrebnih dodataka i suvišnih začina suvremenog. Dlanom milovati mediteranski kamen, tijelu priuštiti svježu vodu potoka, a duši toplinu zapaljene cjepanice u kaminu, iskustva su koja živim. Odabrao sam snivati dalje od svijeta, u nekoj vrsti samoće, izolacije, duhovne slobode. Otkrio sam neku vrstu skrivenoga raja. Tu mi je stvarati.
Mošćenička Draga, Val Santa Marina, Draga di Moschiena – jedno od ovih imena vraća vas u epohu u kojoj ste proživjeli svoju mladost, najljepše dane, djetinjstvo, ili pak, ako ste sada mladi, uzmite Dragu kako Vam drago, ispišite ime koje Vam se najviše dopada. Nekome je Draga Sipar, drugome crkvica Svete Marine, nekima samo nastavak starih Mošćenica, mnogima ona je ribarska kolijevka, suvremenim naraštajima meta turizma i potencijal budućnosti. Međutim, više od svega, Mošćenička Draga poetična je uvala ispod "grada" Mošćenica, žal opjevam stihovima Rikarda Katalinića Jeretova, pitoreskni hrvatski Portofino gdje se snimalo filmove, lomilo ratove, osvajalo srca, punila jedra maestralom, bacalo mreže, mahalo vaporima, dočekivalo putnike iz dalekih krajeva, ugostilo prve turiste, mijenjalo zastave. Danas, na istočnoj strani plemenite Istre, Mošćenička Draga biser je Kvarnera gdje nekako geografski počinje Opatijska Riviera, te je ujedno možda i najljepši kutak za snove, odvojena od gradova i civilizacije, ulegnuta u pjeskovitu uvalu gdje je jednom davno, fotografsko oko slučajnog prolaznika okinulo prvu fotografiju. I tada je sve počelo.
Ovo što slijedi ostvareni je san, pustolovina, širenje svijesti, duha i zjenica, okus slobode, dodir fantastične prirode, propadanje u podzemne željeznice, let krilatim željeznim pticama, potraga za Stvoriteljem u pustinjama, blještavilo Hollywooda, surovost i dinamičnost New Yorka, blues i jazz New Orleansa, inspiracija pacifičkih obala, urbana literarna motivacija, bol i duhovnost Mexica, ulje Texasa, žega Arizone, kiša San Francisca, vjetar Chicaga, spirit crnaca i molitva Indijanaca, limuzina filmskih zvijezda i rastureni stari Buik s periferije Los Angelesa, Tweensi i njihov prah, svjetla Manhattana i ništa u središtu ničega u prostranstvu Mojave dezerta.
Popodnevni ljetni maestral napunio je jedra pozitive. Sunce se diglo visoko. Sjedim u hladu. Pišem. Pučina daruje inspiraciju. Vegetacija u punom cvatu. Zeleno-plavi žig ljeta. Ugodna toplina. Vino s vodom. Na plaži igra bezbrižne djece. Galeb na vedrom nebo crta let. Vrijeme je ručka. Riba na žaru. Vino u ledu. Tri koraka nazad kamena kuća. Maslina i primorski bor. Žena. Ljubav. Noć s prijateljima. Jednostavnost življenja. Spontanost. Neopterećenost. Tišina. Mir. Cvrčak. Popila se bačva. Gitara i poezija. Pjesma. Tužaljka. Blues. Adriatic blues kao kolektivna uspavanka. San ljetne noći. Život je OK.
Rijetki su oni koji ostaju na cesti i suludom brzinom grabe prema vrhu. Ne znaju odgovor, no ipak ustraju na cesti osobne legende uvjereni da ih na cilju čeka blagoslov. Kako je ritam vlastitog napretka sve brži, sve zahtijevniji, složeniji, sve osobniji, oni se oslone na sebe i počinju vjerovati u djela koja čine, otkrivajući da su zapravo na svijetu usamljeni, u dvoboju sa Gospodarom svemira oni oštre oružje samopouzdanja i bore sa sa izazovima postojanja. Sami su sa sobom, i nitko više nije bitan, nitko više potreban, nitko više vidljiv. Bitna su samo dva oka koja vide magličastu viziju u dalekoj budućnosti.
Diskusija Pjesnik - Fotograf
Na Marinovom stolu bilo je poredano nekoliko fotoaparata; manjih i većih, starih i novih.
Pjesnik: Kojim se fotoaparatom najčešće služiš?
Fotograf: Ovim starim, najboljim. Bitna mi je poetičnost fotografije, prednost dajem umjetničkom aspektu. Tek poslije razmišljam o kvaliteti, oštrini i komercijalnom efektu. Slika mora imati dušu!
(duša...duša...duša! – odzvanjalo je u njihovim glavama)
Pjesnik: Pjesme također posjeduju dušu. Poezija je duša stvari. Želiš li da zajedno tražimo dušu u stvarima, ljudima, pojavama?
Fotograf: Učinimo to.
Ova zbirka samo je pokušaj uvođenja, makar za trenutak, iluzije reda u naša sumnjiva življenja, i sitan podsticaj da i dalje tražimo zadovoljstva u pisanju, ma koliko našim stihovima nedostajala snaga. To je i radost zajedničkog stvaranja i vjera da ćemo uspijeti.
Ono što je zajedničko ovim pjesmama u zbirci, njihov je pjesnički senzibilitet. Ne smatramo da se i po čemu razlikujemo u percepciji onoga što nas okružuje, u doživljavanju ovog zgusnutog i teškog vremena, no ono što nam je svakako svojstveno jesu naši odgovori koje dajemo na pitanja učestala i svakodnevna. Sretna je prednost pjesništva da i o onom mučnom i ružnom može pričati na svoj plemenit način, a da ono već lijepo i dobro još više uzdiže i približava.
Netko će reći da je ova zbirka previše depresivna, ispunjena crnilom podzemnog tona, satkana nitima smrti i plača, prepuna boli i patnje. Ona je neprestana u nastojanju da se izrazi duboko suosjećanje sa stvarnim patnicima ovog vremena. Za takvo ostvarenje trebalo je mnogo samoće, otvoriti sva čula i zatvoriti se u sebe koliko je to moguće, nagnuti hladno pivo u suho grlo i čekati da stihovi konačno krenu. I krenuli su popraćeni strašnim scenama iz 91,92. Iz razrušenih gradova nikle su riječi, iz rascjepanog postojanja nikle su želje, u dubokom snu boljeli su prijatelji, i oni živi i oni mrtvi.
Moja soba je noć.
Guram misli Amerikom
srce mi kida nostalgija,
glavom struje žice -
kaotične elektrike rastanka.
Sada sam tu, osuđen pisati.
Pijem vlastitu krv u decilitru vina,
prepušten demonima noći,
Isusovom križu i molitvi.
Guram misli Amerikom,
kontinent me udara materijalizmom,
stojim gol sa sitnišem u ruci i
tražim razumijevanje u podzemlju New Yorka.
Istina, ponekad se plašim
obijesti proždrljivih snobova,
sumnjičavih pogleda, napada sotona
koje žele moj duh, moje tijelo i plavu krv.
U oku se nazire suza,
u duši milijun pitanja,
srce me tišti, priklanja se biti
- antropologiji suštine,
mediteranskom fetusu sudbine.
Saliven sam u kalupu Europe.
Guram misli Amerikom,
tražim zlato u napuštenim rudnicima
u davno iskopanim tunelima,
istrošenim rijekama, zaboravljenim zemljama.
Ne nalazim ništa do
nekoliko bijednih zlatnika -
toliko vrijednih da se dokopam obale
i krenem golfskom strujom
do moje kolijevke.
Guram misli Amerikom,
prekinut na početku divnoga sna
u čijim sam labirintima
stvarao umjetnost podneblja
rimskih osvajanja, mletačkih vesala
i grčkih mitova.
Vino - krv već se ispija;
žestinu arterijama nosi do srca
koje suludo kuca sve moje
dolaske i odlaske.
Guram misli Amerikom,
uporno želim biti stanovnik velikoga grada
koji ždere svojim urbanim ustima
sve koji se u njemu sakrivaju.
Hvala, zemljo Indijanaca
u čijoj sam astralnoj luli
udahnuo moć samopouzdanja,
silu koja mi je otvorila vrata spoznaje
gdje otkrivam unutarnje Amerike,
sve te zemlje koje su se u meni tražile.
